viernes, 14 de septiembre de 2012

"POEMA SOBRE MI TIERRA" DEL POETA CROATA VINKO KALINIC




Poema sobre mi tierra

Cuando digo C r o a c i a
no pienso en algo grande
ni en los montes ni en los valles
porque no existen montañas ni valles
tan grandes como 
esta Palabra mía 

cuando digo C r o a c i a
no sueño nada eterno
ni lo pasado, ni el futuro
porque y lo futuro
será pasado, y el pasado,
pasó para siempre

cuando digo C r o a c i a
no vocifero como los
que sus palabras huecas
echan al viento

cuando digo C r o a c i a
mi corazón lo dice en silencio
con más melancolía y temor
que despecho

cuando digo C r o a c i a
sé que eso somos yo
mi hermana y mi hermano
al igual que los millones de gentes
del último vagón de algún tren
que viaja hacia allá, donde
nadie los espera

cuando digo C r o a c i a
oigo una voz desde la última cubierta
en la entraña oscura de un antiguo
y lejano barco de vapor
cuyo destino es muy parecido
a aquel del Titanic

cuando digo C r o a c i a
siento que siento lo cruel que es la vida
y que sólo la sangre, el sudor y las lágrimas
valen más que las joyas

cuando digo C r o a c i a
mi canción por sí misma  canta y llora

cuando digo C r o a c i a
yo sé que, para que mi tierra sea bonita para mí y para los demás,
en este poema más que en cualquier otro lugar  
tengo que ser, tengo que ser, tengo que ser
Hombre        
        
(Traducción: Željka Lovrenčić)




Pjesma o mojoj zemlji


Kad kažem H r v a t s k a
ja ne mislim na ništa veliko
ni na brda, ni na doline
jer nema brda, ni dolina
toliko velikih koliko je velika
ta moja Riječ

kad kažem H r v a t s k a
ja ne sanjam ništa vječno
ni prošlo, ni buduće
jer i buduće će jednom
biti prošlo, a što je prošlo
prošlo je jednom zauvijek

kad kažem H r v a t s k a
ja ne urlam kao oni
koji šuplje riječi
bacaju u vjetar

kad kažem H r v a t s k a
srce to žubori sasvim tiho
s više sjete, i strepnje
no prkosa

kad kažem H r v a t s k a
ja znam da to sam ja
moja sestra i moj brat
kao i milijuni drugih
iz zadnjeg vagona nekog vlaka
koji putuju za negdje
gdje ih ne čeka nitko

kad kažem H r v a t s k a
ja čujem glas iz zadnje palube
u mračnoj utrobi nekog davnog
i dalekog parobroda
čija sudbina je vrlo slična
onoj Titanika

kad kažem H r v a t s k a
ja gotovo pipam koliko je život surov
i kako su samo krv, znoj i suze
vredniji od dragulja

kad kažem H r v a t s k a
moja pjesma od sebe se sama
i pjeva i plače

kad kažem H r v a t s k a
da bi moja zemlja bila lijepa
ja znam kako, i za sebe i za druge
u toj pjesmi više no igdje
moram, moram, moram
biti Čovjek

 Komiža, 25. lipnja 2012.

No hay comentarios:

Publicar un comentario

POEMAS DE SLAVKO JENDRIČKO (Traducción de Željka Lovrenčić)

    El paisaje de Senka (Senkin pejzaž)   Senka ya varios años encerrada en psiquiatría no se afeó solamente no ve nada ...